Hvaljen Isus i Marija, lipa moja!

Ako ovo čitaš ima razloga zašto si tu i dobrodošla mi. 🙂

Započet ću ovo svjedočanstvo sa svojim obraćenjem, al neću sad pričat o njemu, možda nekom drugom prilikom.
Dakle, obratila sam se 2011 godine sa 19 godina i tada je krenuo moj put hodanja u vjeri i sa Kristom. Prilikom upisa na fakultet sam se dvoumila bi li upisala Urbano šumarstvo ili Religijske znanosti, kako općenito jako volim prirodu, a cijelu srednju sam provela na otoku u prirodi, čitajući časopis GEO i gledajući brojne dokumentarce i fotografirajući prirodu, logičan slijed mi je bio da ipak upišem Urbano šumarstvo, i to sam napravila. 

Međutim kako sam se tijekom studiranja Šumarstva obratila, izgubila sam smisao u toj materiji koju sam učila. Općenito sam osoba koja jako voli tražiti smisao u svemu i mogu ga naći kad hoću i želim, ali nije svaki smisao za nas. Iako je Urbano šumarstvo prekrasan fakultet to nije bilo ono što je Bog namijenio za mene. A kako to nije nešto što je Bog namijenio za mene, osjećala sam da nisam sretna i da moram tražiti dalje. Moja želja je bila da završim fakultet, tako da to mi je bio cilj koji sam htjela ostvariti. Naravno, pošto sam odustala od Šumarstva, logičan slijed mi je bio upisati Religijske znanosti. Ali od želje do ostvarenja upisa opet je trebalo proći nekih pola godine do godinu.

Jednog dana stojeći na semaforu u Dubravi, čujem 3 put glas koji govori Filozofija i religijske znanosti. To mi je bila potvrda od Boga da me i On zove tamo. I tako sam 2012 godine upisala taj fakultet. Osjećala sam i znala sam da ga trebam upisati, ali tada nisam znala zašto. Bog je znao.

Tijekom studiranja je bilo i lijepo, i teško, ali svakako jako puno milosti sam dobila preko tog fakulteta, jako puno prijateljstva i zajedništva. Prolazeći kroz svu tu materiju koju smo morali učiti Bog je gradio mene kao osobu i liječio moje rane. Pored toga gradila sam i rasla u vjeri čitajući vjersku literaturu. Bila sam član par zajednica i svugdje gdje se moglo biti na nekim vjerskim susretima sam ja bila, kako bi se reklo duhovna posvuduša. Ali meni je u tom periodu to trebalo i odgovaralo za moj duhovni rast.

Nakon završetka fakulteta, kako to obično biva, se postavilo pitanje, što sad?
Završila sam fakultet koji nema baš neku konkretnu struku, di s njim mogu raditi? Tada sam nekako razmišljala pa budem se možda prijavila na ove vjerske portale, radie, tv i slično…ali nisam se baš angažirala pretjerano oko toga i spletom okolnosti završila sam u IT firmi. (haha, reci ribi da se uspenje na stablo, to sam bila ja tamo, umjetničko duhovna duša u ITu)

Ali dobro, kako kod Boga sve ima svoje razloge i taj dio života je imao svoje koji me gradio i naučio nekim stvarima. Kratko je to trajalo, nekih godinu i par mjeseci, kad sam napokon (misleći tada tako) odlučila raditi ono za čime mi je srce čeznulo još od prvog fotića u osnovnoj školi. I tako sam se ja 2019 odlučila prijaviti na posao u jednom foto studiu i vidjevši kako oni rade pomislila sam si: A brate, ako može ta starija žena vodit studio koji je zastario, di neću moći ja koja sam mlada, puna ideja i koja pratim trendove. (Inače nisam dobila taj posao) Iako nisam baš tipična Dalmatinka, inat u meni zna progovorit kad treba. I tako sam ja, famozne 2020 odlučila otvoriti svoj obrt za fotkanje misleći tada, to je ono što Bog želi za mene, pa vidi, šalje mi znakove. Još uvijek nisam sigurna jel to tako trebalo biti ili nije, ali je bilo i Bog je opet naravno to blagoslovio na svoj način.

Prijavila sam se na poticaje za samozapošljavanje i otvorila obrt, učila kako voditi obrt, učila kako voditi društvene mreže, učila kako biti fotograf (iako sam imala dosta iskustva i prošla par edukacija ovo je bila skroz neka druga priča), učila kako samostalno voditi cijelo svoje poslovanje, kako biti svoj financijski vođa i još hrpu toga. Kad sam otvorila obrt sam stvarno doživjela oslobođenje unutar sebe i shvatila koliko stvari mogu i za što sam sposobna.

Jer tijekom obrazovanja dugo godina sam mislila da sam glupa zbog toga jer mi štrebanje i način učenja kako učimo u školama ide katastrofa. Tada sam shvatila da najbolje učim kroz praksu i kad imam slobodu. Zapravo bi čak stavila naglasak na slobodu, kad imam slobodu, a ne kad nešto moram, najbolje učim.

Kako sam sve u obrtu od početka do sada izgradila sama bez ičije pomoći, osim Božje milosti. Teret svega što sam samostalno nosila me počeo lagano slamati. Tijelo je počelo slati signale, Petra stani, ne možeš više tako. Počeli su bolovi u leđima i vratu kojima se nije našao uzrok.

Vjerujem da su ti bolovi psihosomatske naravi. Kad misliš da si u glavi dobro, a tijelo ti šalje drugačije signale, ne nisi ni u glavi dobro, iako se tako čini. I tako je došlo poslovno sagorijevanje ili burnout u kojem sam provela dosta dugo. Sve dok nije rezultiralo potpunim gubitkom smisla, laganom depresijom, psihičkim opterećenjem, duhovnom tuposti i crnilom.
U takvom stanju sam prošle godine upisala tečaj Raširi krila, nemam pojma što me tamo čekalo, ali od tad se situacija krenula raspetljavat.
U tečaju se prolazi kroz cijeli svoj život, prolaziš kroz razne upitnike, radiš i kopaš po sebi, gledaš gdje si sada, gdje bi trebala biti, gledaš jel ti Bog temelj ili je nešto drugo itd
Tijekom tečaja sam shvatila, Bože pa ja želim raditi ovo! Želim raditi sa ženama kojima želim pomoći da otkriju tko one jesu i što si ti namijenio za njih. Čak mi je i voditeljica moje grupe rekla 3 puta tokom tečaja, ja tebe vidim kao voditeljicu tečaja. Prvi dva puta kao da nisam čula, ili nisam htjela, treći put sam baš glasno čula. Reko oke Bože, jasno mi je, ali kako? Izgubljena sam i ne vidim prst pred sobom.

Tijekom tečaja i tijekom Edukator ID-a sam otkrila o sebi neke stvari koje mi dolaze prirodno, ali sam bježala od njih. Kao dijete odrastajući na otoku gdje se nisam uklapala u okolinu i gledajući tada odnose među tim ljudima sam sebi digla utvrdu: Ja ne volim ljude i ne želim raditi s ljudima! Ah, nisam ni znala da mi ljudi mogu isto tako pružiti i ljubav i zaliječit moje rane.
Otkrili su se neki moji talenti koje sam znala da su tu negdje, ali ih nisam imenovala. Isto tako volim dubinu u odnosima, volim analizirati i kopati i tražiti razloge i izvore ljudskog ponašanja, a to su primijetili i ljudi oko mene i oni mi krenuli govoriti te neke stvari, ali ja to nisam baš doživljavala, do prošle godine.
Kad mi se to počelo slagati u cijelom tom kaosu, sam i lagano počela micati utvrde koje sam si podigla tokom života.
Na jesen prošle godine krećem voditi svoju prvu grupu tečaja Raširi krila koja mi je bila iscjeljujuća. Shvatila sam koliko mi fali zajednica, koliko mi fali zajedništvo, koliko mi fali pričati o Bogu. Isto tako priče i situacije tih žena su i mene obogaćivale. Upravo u toj grupi smo stvorile okruženje da je lijepo biti različit, da se prihvaćamo međusobno, da slušamo jedna drugu iako se možda i ne razumijemo u potpunosti, da se volimo i da smo sve jedinstvene i posebne jer nas je takve Bog stvorio i oblikovao naš život.
Tečaj Raširi krila je dovela u hrvatsku protestantska udruga Fokus, i ja osobno nema problem s različitim vjerama jer mi je to struka i stvarno mislim da možemo puno učit jedni od drugih i da nam Bog može progovoriti i djelovati kroz bilo koju osobu na ovom svijetu.

Cijelo prošlu godinu mi je prolazila misao, oke, duhovnost imam, fakultet imam, fali mi još neka psihološka pozadina. I prvo sam razmišljala o psihoterapiji, ali nekako, za sad mi to nije to. Htjela sam se baviti pozitivnim vrijednostima, talentima, darovima onim što nam je Bog dao da bi i njega mogli proslavljat kroz svoj rad pa tako i život.
I tako spletom životnih okolnosti, tadašnja psihoterapeutkinja mi govori da upišem KBT coaching. Prije toga sam ja stvarno puno istraživala o tim psihoterapijskim pravcima, ali nije mi se sviđalo što se kod svakog u jednom periodu ode u new age, a to ne želim, jer prije obraćenja sam i sama bila zaglibila u tome.
Ali to ne znači da možda jednog dana neću upisati psihoterapiju jer kako i piše u Bibliji, dobro zadržite, loše odbacite. Ali evo trenutno u ovom periodu je za mene i za to ipak odgovor, ne.
I tako sam malo proučila taj, KBT coaching ili coaching psihologiju pa sam se mislila to mi je super početak, a i vidim da nema nikakve duhovnosti već je čista psihologija u pitanju. Mislila sam si, tu ću dobiti neke konkretne alate i tehnike, što i jesam. I završavajući tu edukaciju za coaching sam shvatila da je to ono što trenutno želim raditi. Edukacija se održava online, a originalno je vodi tim iz Beograda.
Zanimljivo mi je bilo i kako sam shvatila da zapravo taj coaching i živim u stvarnom životu.
Postavljam si neke ciljeve, radim neke konkretne korake da bi došla do tog cilja, mijenjam obrasce razmišljanja, i na koncu dolazim do tog cilja.
Više-manje svi to radimo spontano, ali nekad odustanemo od tog cilja jer imamo neke psihičke blokade, malu vjeru u sebe, nemamo podršku koja nam odgovara, nismo si postavili konkretne korake itd. I to je u redu.
Također, u prvom mjesecu upisujem kratke duhovne vježbe Injigo gdje mi se otkriva da mi Bog nije na prvom mjestu, već moje rane i strahovi i ljudi koji mi nisu bili podrška, ljude od kojih sam dobila puno rana, njih sam stavljala na prvo mjesto, ne naravno namjerno, već iz neznanja i straha. I od straha od svjedočenja, od toga da se ne prihvaćam kao vjernica, sam bježala i od ovog poziva. Ja bez Boga ne mogu, bez molitve ne mogu, Boga uključujem u svaki dio svog života. Znam kako je to živjeti bez Boga i bez njegove pomoći, zato se ne bi htjela, ni mogla vratiti tamo nikad. Nadam se i molim se da i ostanem u toj milosti do kraja života.
I tako stavljajući svoje rane i pogrdne riječi na prvo mjesto u svom životu, nesvjesno, bježala sam od javnog govorenja o Bogu, sakrila sam se u rupu, bila inkognito i na neki način stavila i masku fotografskog obrta, tj pobjegla sam u fotografiju kako ne bi mogla živjeti ovo za što me Bog zove sada i zvao me od 2011. Da se razumijemo, Bog je meni dao i dar fotografije i Bogu hvala na tom daru jer na svijet gledam očima koji se svemu dive i koji vide ljepotu u svemu i u najobičnijim stvarima.
Ali kada se taj dar koristi tako da se pobjegne od Boga onda taj dar nema smisla i to me dovelo do tog teškog stanja u kojem sam bila.
Za cijeli taj proces nitko više-manje nije znao osim mog supruga, ali htjela sam u tom osjetljivom periodu sebe zaštiti od svega, pa sam se skroz povukla u sebe,izolirala se, sama sa sobom, sa svojim suprugom i sa Bogom prolazila taj period i donosila neke odluke. I to je u redu, nekad je potrebno da kroz neke doline prođemo sami s Bogom i kad dođemo na svjetlo ispričamo svoj put.
Sve ovo me naučilo kako biti još osjetljivija za druge, kako pružiti još više razumijevanja drugima, kako prihvatiti da smo svi različiti i jedinstveni i kako svatko ima svoju ulogu u svom životu, svoju svrhu koju mu je Bog namijenio. Da možda ćeš skrenuti s puta otkrivajući svoju svrhu kao što sam ja par puta, ali Bog će ti uvijek poslati ljude i situacije i stanja da shvatiš i vratiš se na stari put. On nikad ne odustaje od svog djeteta.

Ako će ti trebat podrška na tom putu, tu sam da ti pomognem, ali prije se pomoli i vidi jel ti to treba i jel ja jesam prava osoba za rad s tobom. 

S konkretnim radom krećem na jesen kad će se i usluge počet naplaćivati, iako sam stekla neko iskustvo kroz dva ciklusa tečaja Raširi krila (jedan jesenski grupni i drugi proljetni 1:1) jer je i to jedna vrsta coachinga, htjela bi još malo steći prakse i pružiti nekima od vas i besplatno savjetovanje koje ćemo raditi kroz srpanj i prvu polovicu kolovoza. Rad će biti online tako da se možeš priključiti od bilo kuda.

Budem vas obavijestila o tome na IG profilu idući tjedan. 

A do tada, pišite mi dojmove i razmišljanja o ovom mom putu. 

Kako vam se svidio? Kakve je osjećaje u vama pobudio? Ima li neki dio koji vam se posebno dojmio?

Htjela bi čuti vaša razmišljanja i stavove, pa budite slobodni pisati u DM na instagramu, a uz vaše dopuštenje željela bi i neke vaše dojmove objaviti javno da možda još netko dobije poticaj da ga pročita. 

Jer zajedno stvaramo zdravo okruženje i lijepu zajednicu. 🙂